Ako sam kome nezaboravno dužan, a biće da jesam mnogima, od svih drugih ljudi kao da najviše dugujem plemenitim ženama što su iz neostvarenih želja rađale ćerke koje će umjesto njih ostvariti snove davne, sa Venerom u znaku Strelca, ili sličnim oblikom postojanja, kao što je Venera u 9-oj kući ili Venera konjukcija Jupiter ma gdje u horoskopu.
Share on Facebook…joj, bruka je, provaliće ljudi odmah da to nisam ja pis’o; ma ne mogu prihvatiti takav poklon, naravno beskrajno sam zahvalan i počastvovan ali nemoj, hvala puno, a i nema smisla, ti ionako pišeš ekavicom i dugom rečenicom…- sav ušeprtljan govorio sam Goranu Milekiću početkom decembra 2005 godine, crveneći od stida a ujedno nadajući se da ipak uradi šta je naumio, ponoseći se neuporedivom privilegijom da umjesto mene napiše tekst za Astrologos i potpiše ga mojim imenom! Bio je teško bolestan ali još uvijek je svakodnevno primao klijente, vrlo razložno i bistro govorio a čini mi se nikada i nije bolje radio horoskope niti pričao o suštini života nego u tim danima, a pošto smo svakodnevno provodili vrijeme zajedno, nije mi dao taj dan ranije poći svojoj kući da bih napisao tekst jer sam bio probio sve rokove da ga pošaljem, te da bi riješio problem mog ostanka i našeg druženja do kasno u noć, uzeo je stvar u svoje ruke. Pitao me o čemu ćeš da pišemo? Ama čovječe neću da pišeš ništa. Nije se obazirao: Znači hoćeš nešto iz moje prakse, dobro…i pozvao je suprugu Draganu Deh da dođe sa laptopom i izdiktirao joj ovu priču koju na godišnjicu Goranovog rođenja želim da potpišem kako i dolikuje, njegovim imenom. Zaista sasvim slučajno, a što mi je danas drago radi podsjećanja kojom lakoćom je mislio i pisao svoje knjige, pogledao sam na sat u momentu kad je počeo da diktira tekst kao što je to obično radio onako iz glave bez ikakvih prepravki, i zapamtio sam da je poslednu rečenicu izdiktirao 12 minuta kasnije!!! Na kraju je sa smješkom rekao: Eto vidiš kratkim rečenicama sam pisao, na tebi je još samo da ga staviš u ijekavicu i potpišeš svojim imenom i niko neće primetiti?!! 
…Aha, da ovo nije možda jedna od najuspjelijih njegovih priča, izrazita rana milekićevska rečenica kojom zanosi i osvaja sve kojima piše a kojom čini mi se nije pisao dugo vremena prije toga, a gdje me je podsjetio na njegove prve priče koje sam najviše volio i preko kojih sam zavolio astrologiju i Gorana kao vrsnog poznavaoca tajne ljudskog postojanja. Jeste, reći ću ovako tugaljivo sjetan i još više sujetno preponosan, par puta htio da mi napiše čak knjigu i potpiše mojim imenom bojeći se da ja to neću nikada učiniti kao što na kraju i ostade, gdje me je samom nepristojnom željom za sva vremena posinio ljubavlju takvog očinskog plagijata nad plagijatom. I jeste daleko više uradio od toga za mene što nije za javnost, ali ovom pričom je samo takav naum potvrdio. Poželio je, napisao i potpisao tekst mojim imenom iz čiste ljubavi za koji će se ispostaviti da je i poslednja njegova napisana priča, ne slučajno u šta tašto vjerujem danas ja, baš kao što otac poslednju poruku ostavlja u amanet svom sinu.
Ponosan, nedostojan i vječno zahvalan, tvoj Boki.
Svuda kreni, svuda se okreni, potrči, zaroni, poleti, sve živo i neživo što srećemo, sve je dio našeg neba. Neko će nas obradovati, neko rastužiti, neko blagosloviti a neko naružiti.
Share on FacebookNeki vajni psihoanalitičari za koje se sumnja da ih niko nije onako ljudski zagrlio za života, vele nama neukima, da nije uputno poistovjećivati pojedinca ni sa porodicom a kamoli sa narodom iz kojeg dolazi, šta više to je nepopularno u globalističkom nasrtaju na sve živo i neživo što ima svoje ponosno porijeklo i malu kulturu.
No, svakako mi smo inadžije i u daleko ozbiljnijim problemima od toga, te sa gnušanjem odbacujemo naopak stav i tvrdimo da takav odnos neraskidivo živi čak i kada pojedinac nije toliko zainteresovan za svoje korijene koliko za tuđe u koje sa vazalnom zavišću gleda naprezajući se da što prije uđe u tu uniju obespravljenih srdačnom ljudskošću. Naročita relacija naroda sa pojedincem uočljivija je kad neko postane istaknut, kada se izdvoji kroz neku posebnost u odnosu na druge. A još kad takav postane opšte svjetski poznat i priznat, popularan i slavan što se dešava kod malih naroda jednom u 200 godina a možda ni tada, onda svima u njegovoj postojbini bude drago, svojataju ga oduševljeno, zaklinju se u njega kao da im je najbliži rod. Ama svi kroz takvog ujedinitelja ostvaruju svoje snove kao da istinski prvih puta izlaze na blještavu pozornicu i postaju Neko i Nešto. Ajde narod ko narod uvijek zaveden, nego i država cijela nezgrapno i gorljivo se trpa da bude tu viđena jer zapravo biva prepoznata i tek tada zaista priznata od svih drugih daleko većih, nedodirljivijih i samoživijih naroda koji je do juče nisu fermali niti znali gdje se nalazi, a vidi sada, opa Hilari prc Angela, svi su ljubomorni što nije njihov, što nemaju sličnog. Dasu kao što je Novak, na-na-na, tresi Đurđa, opleti Jevdokija, Srbija jopet do Tokija preko Milvokija!
Sjajni pokloni očekivani danima kojima se obraduju mnogi više od života, uživancija na egzotičnom putovanju iz snova dužem od godišnjeg odmora, bogatstva društvenih položaja gdje vas uvažavaju, vrijeme provedeno sa tjelesnom ljepoticom koja vam se intenzivno divi, ili šta već neko dionizijski želi – odakle je nastalo kao potreba – da se takvi osjećaju promašenim ako isto ne ostvare iako žive prilično dobro u odnosu na druge ljude.
Share on Facebook“Sjećam se: polazio sam na „škole“. Mati je grcala ispraćajući me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako…-
Dalje nije znala. Ili nije mogla!…” – Zijo Dizdarević, iz pripovijetke Majka.
Sve mogu istrpljeti, ali pazite baš sve, pa i svaki glagolski pridjev trpni ako treba, i šta god pod to potpadalo kroz ukupne principe, raznovrsne tehnike i specijalne vještine kojima se najokrutnije mračne sile služe svakodnevno iritirajući, maltretirajući i mučeći dobre ljude, pa i da najdraža mi tetka iz Obrenovca za vrijeme kratke posjete sestriću za svaki slučaj repeticijom trljne cakleća stakla na prozorima sa dragocjenim sredstvom za čišćenje, ljutim prepjekom šljivovice od 22 gradi, što mi je još iza đeda nepopijeno ostalo od petogodišnje agrarne reforme polovinom prošlog vijeka, upotrebljavajući nepročitani kulturni dodatak iz novina umjesto magične krpe; da ne odem jedne godine na zimovanje iako sam na skijama uredno preko 30 godina, iako više volim zimske čarolije no hljeba jesti, i to onda kada sam pozvan od prijatelja iz jednog mondenskog skijališta da gratis boravim tamo, pošto su djeca baš tada našla dobiti stomačni virus u trajanju od jedno 3 zimska raspusta, (biće da je tetka rakijom sve dezinfikovala sem wc dasku); pa i da sa nekom izvježbano neusiljenom, i prostodušnom zahvalnošću plaćam onaj RTS račun uz struju jer sam se ovlaš obrazovao kao mali odatle a i danas Trezor volim pogledati, pa hoću da uzvratim ne pitajući kako će sredstva biti upotrebljena, te ga redovno izmirujem kao neki najposlušniji jurodiv radi RTS-a, sa rijetkim sijedim pajtosima dok čekaju red za penziju ispred pošte; i tako na još svašta nešto što mi se uzaludno potura godinama ostajem hladan, trpeljiv i smiren, reklo bi se najprimjereniji uzor među građanima koji revnosno ispunjavaju svoje obaveze bi mogao biti a što svaka država može samo poželjeti, i taman da sam uspio u onoj strpljen – spašen kad sve mi se sruši?! Ljudi moji, ja vam organski ne podnosim platiti onaj razrezani godišnji porez na imovinu, jadi ga razrezali njegovi!
Share on FacebookOvnovi, ako će se u pamet da ne ispadnu somovi, neka ni u mašti ne započinju ništa grandiozno u 2011 godini, te tako budu dostojni normalnog života u narednih nekoliko godina! Pametnije je da se primire sada kada im najbolje može biti, niti kome puno duguju niti je ko njima strašno dužan, pa nek žive od opšteg dobra, onako dan za danom, uz eventualnu povišicu ili lak poslić sa strane na koje mogu nenadano naletjeti, bez padanja u euforiju kako to njih hoće parice kad nikog drugog neće. Eto svi su ljudi poblesavili, uopšte nema krize ekonomske? Aha, pa da takvi pametnjakovići uđu u kojekakve velike projekte koji će ih mamiti za još nekim povećim kreditom zelenaškim, te već one tamo godine junački zaglibiti i nikud, ma ni makac do u živo blato. Najopasnije je smatrati da će uvijek biti pozitivno kao u nekim varljivim periodima 2011. što im može biti. Jok more, samo će smrti, celulita i budala uvijek biti, i još ponečeg tu i tamo, prema tome u niskom startu prigrlite šta žensko i glavu na otavu. Eventualno gvožđaru otvorite a u dogledno vrijeme ako baš postanete puniše, onaj balon za male sportove negdje na periferiji ali da bude uz njega i potočić mali, te ako bi i to zakazalo, onda na tih 20 ari zasadite nešto i zalivajte povazdan, dako bar praziluk i kukurijek izrastu koje ni krave neće da popasu, a onda valjda neće moći ni ekonomska kriza takvom dobru ništa.
Share on FacebookNije neobično da su se trebali sresti ali je prisutno čuđenje kako je tada ta visoka, crvenokosa sobarica odoljela i time samo potvrdila postojanje velike privlačnosti kojom je nanovo kasnije birana, kada je 4 dana ranije rekla pa porekla da bi mogla da se vidi sa onim koji je drsko presreo na sred ulice, tog propalog 14. juna ispred kuće oca Oskara Vajlda čiji sin bješe par godina mrtav – jer i tad su bili Venera, Mars i Pluton zajedno sa mladinom od svjetala u tako silnom zagrljaju da to ni mnogo umjerenije i normalnije strasti od njihovih ne bi mogle kontrolisati. Mi bi se na osnovu tog časa mogli, možda prvi put sa lakoćom opkladiti da je njihov susret sudbinski fenomen koji se mora nastaviti živjeti, i da će se oni svakako opet vidjeti a vrlo vjerovatno kako je već i bilo na kraju, ostati da žive zajedno do kraja njegovog živopisnog puta.
Share on FacebookOko tvoje i oko njeno okolišaju sa mnogim očima oko onoga što smatraju da je ljubav, dok ponajbolje stoje oni koji su u odnosu na oko Sunca i oko Mjeseca skladni.
Share on Facebook