Nedoživljene biografije
“Sjećam se: polazio sam na „škole“. Mati je grcala ispraćajući me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako…-
Dalje nije znala. Ili nije mogla!…” – Zijo Dizdarević, iz pripovijetke Majka.
Pomenuti hercegovački i jugoslovenski pisac nije poslušao čuveni, i godinama prepričavani mudri majčin savjet da kroz život ide ‘nako, ‘nako, te se ko da ga je šejtan uzeo pod svoje priključio komunističkom pokretu koji je zapaljivo i smrtno išao po sred džade tih godina, u kome aktivno djeluje sve do 1942. godine kada ga ustaše hapse, sprovode u Jasenovac i isti dan ubijaju sa njegovih 26 godina. Dalje nije znao, ili nije mogao – jeste pitanje svih pitanja, i tema ovog pisanja. Vjerovatno, kada kažem nije poslušao majku da je prejako, obzirom da je Vodolija sa vladarom Uranom i Merkurom u Vodoliji egzaktno 180 Mars i Mjesec u Lavu i sa generacijskim Saturnom i Plutonom u Raku u vremenima Prvog svjetskog rata kada su se rađali budući pobunjenici koji će stasati za naredni još opasniji rat – i nije mogao drugačije, kazaće astrologija. Branko Ćopić se decenijama kasnije pitao da li su Zijo i Goran, kao i mnogi drugi što su skončali po jamama, morali tako, zašto je on kao Kuprešanin mimoišao takvu sudbinu, kad i on ima strašnog Marsa u Jarcu 180 Pluton u Raku, i kako je na vrijeme uspio pobjeći u šumu njegov Mars a mnogi drugi koji su ostali oko kuća sa Plutonom, skončali su u jamama. Iz ljubavi prema neponovljivom dječijem piscu koga je ovo pitanje proganjalo do kraja života kako na par mjesta sam svjedoči, počeo sam premišljati o ovoj muci. Uopšte, odavno me mnogi pitaju da li se nešto da izbjeći u životu, a ovaj primjer je izabran isključivo zbog vremenske distance, izrazitog usuda i relativne poznatosti. Rasprava je o misli Zijove majke, gdje je granica za majčin savjet, odnosno astrologiju kada se mora reći: dalje nije znala ili nije mogla. Dakle, može li se kroz život ići, ‘nako, ‘nako?
Nisam toliko neozbiljan čini se rijetkim među vama, ali rizikovaću da i kod njih otklonim preostalo uvjerenje, te pridružujem još nešto svemu ovome, u šta tvrdo vjerujem: i kada se štošta ključno dogodilo u životu, nije moralo biti tako. To nas u početku uči svaka ljudska nada koja je ikada živjela ma kako zaludna se činila jer ona nikad nije plod kukavičluka i neprihvatanja života koliko potreba za mijenjanjem lošeg, kao i iz takvih želja svaka uspješna evolucija iako potrajala stotinama godina u svom preobraženju. Evolucija i traje tako dugo zato što je prepreka ogromna, ali je više nego uspješna na kraju pa ako je od preteškog pterosaurusa postala krhka ptica koja daleko vještije leti, može i od čovjekove gorde i zločeste zaostalosti nastati spoznaja pomirena sa životom kakav god da je a što je početak moralnog poimanja. A posebno nas uvjerava izgledna religiozna misao, da skoro svako dijete kada se rodi, a koje preživi djetinjstvo od eventualnog zlog okruženja zbog naslijeđa opasnog ambijenta, kasnije će biti apsolutno slobodno da izabere kroz niz godina budućeg života sa istovjetnim početnim karakterom, ili kod nas horoskopom, kojim će vrijednostima morala stremiti ili će pak biti amoralno takvo biće ne hajući za vrlinu, što na kraju znači da li će zadobiti vječni život ili utonuti u potpuni zaborav. Niko, baš niko, ni bujan život pun nevjerovatnih iznenađenja, ni zamišljeni Bog koga mnogi prizivaju da interveniše, ne miješa se u čovjekovu krajnju odluku šta će postati a koja proizilazi iz vrlina. Bilo da vas cunami poklopi jer ste suviše prišli privučeni trusnim obalama, bilo da vam padne ledenica na glavu sa krova, svijest ili neznanje presudno opredjeljuju pojedinca, porodicu ili narode. Samim time nema ni astrologa ma kako ga i ne interesovalo ovakvo uvjerenje a koji bi hipotetički mogao staviti glavu na panj i reći, ovaj čovjek će za 100 godina više naginjati ka raju ili paklu, odnosno ka ljudskom ili neljudskom! Što nije ništa drugo nego mogućnost da smo svi ravnopravni postati ljudi ili neljudi bez obzira kakav nam je život ili horoskop, a time i da je loš život imao rijetki spas kroz vrhunsku svijest, saznanje kojim možemo uticati, najposlije popravljati i mijenjati a to zavisi od vjere u tako nešto, koju bar ima svako u izobilju i onda kada je izraziti nevjernik jer i takav tvrdo vjeruje u svoju neku istinu. Znači, i kada sam vam ispričao horoskop i to vam se već kako ostvarilo kasnije u životu, gdje smo se zajednički radovali ili tugovali nad nekim oblikom koji smo valjano prepoznali ili nismo pak poslušali, da i nije moralo uvijek tako biti jer smo mogli djeljati i u drugom pravcu pošto se očigledno na savjest i na principe morala može i mora uticati. A svaki horoskop je neutralan, jer donosi sasvim dovoljno simbola dobra i zla u sebi, da bi se apsolutnim determinizom miješao u čovjekov izbor. Šta sad, je li život odnosno budućnost Hajzenbergov princip neodređenosti iz kvantne mehanike? Nikako, sam nas princip uči da ne smijemo ni u šta slijepo vjerovati, što nas tvrdo vodi u šizofreniju jer tako niko ne bi povjerovao da je živ, ili kada ode jutrom na posao da će ga u povratku čekati žena sa djecom kod kuće, da će uopšte pronaći svoj dom ako se takav bude i poželio vraćati, jer otkud zna kada je neodređen spram svega. Prema tome, ne tvrdim isključivim ekstremom o navedenom ekstremu, no ‘nako, ‘nako. Što će značiti slobodna volja je, šta, sudbina je, šta? Odmah bih vam odgovorio, još samo kad bih znao. Uglavnom, prva ide u rasponu od 0-100%, s tim da u veću dvocifrenu brojku teško dolazi naročito što je čovjek nesvjesniji, u nagonu, a takvi smo pretežno i život nas uči da je malo podvižnika koji su sveci postali zbog mukotrpnog sabiranja vrlina. Sudbina odnosno to nešto nepoznato, opasno, predodređeno ili često ružno determinisano takođe ide od 0-100%, s tim da je u jednocifrenom učinku teško gledljiva koliko u daleko većem dvocifrenom saldu jer smo prejako određeni a da nismo pitani samim rađanjem, genetikom, okolinom, vaspitanjem, obrazovanjem neke porodice, društva. Možda će neko reći pa zar ovo nije opaka određenost na koju čovjek ne može uticati, dok ćemo mi odgovoriti da je to tačno jer neupitno je da svako ko živi mora i da umre, ali i da je još veća istina da skoro u svakom trenutku života i onda kada se rodite bolesni, kada ste nepokretni, kada ste zamalo u samrtnom ropcu ako imate imalo svijesti možete birati da li ćete biti čovjek ili nečovjek kroz djelovanje makar na nivou pomisli kojim ćete nekog prokleti ili blagosiljati, a najčešće samog sebe. Izjasniti se životom, biti čovjek ili nečovjek kao da se jedino traži svo vrijeme od nas, kao da se zbog toga samo i rađamo da bi se oko nas lomile sile dobra i zla kome ćemo se carstvu privoljeti. Mi tim spoljnim uslovljenim tek živimo, dok ovim duhovnim moralno postojimo a koje je daleko važnije jer upravo ono određuje budućnost ma kakav jadan život tog trena imali. A život nas uči bolje je imati izbora nego biti slijepo govedo osim ako ti nije beskrajna ispaša ispred nosa bez prirodno jačih neprijatelja, pa ti se može biti zadovoljan i tako. Dok astrologija po ovom pitanju afliktivnog stanja koje vodi u sunovrat očigledno pokušava reći: bolje je nemati ništa u fiksnim znacima koliko u promjenljivim i onim trećim kardinalnim ili kako se već zovu. Sem ljubavi imati postojane, u Biku, Lavu, Škorpionu i Vodoliji, sve drugo je belaj. Ali, odmah iskrsava problem, sve što je čvrsto utemeljeno i dugo postojano, bilo dobro ili zlo, kroz astrologiju mora biti postavljeno u fiksne znakove, dijeli se isti ambijent kao što svaki dobar i zao čovjek dijele ovu napaćenu zemlju. Borba je neprestana između vrijednosti ko će zavladati prije ovom teritorijom i ko imati veći monopol u ova 4 znaka, dobro ili zlo, jer ko se prvi tu nastani pušta jake korijene i teško se istjeruje kasnije, odnosno teško se život i navika takva mijenja jer tu je dom najčvršćeg dijela karaktera neke ličnosti. A i kad pogledate, za glavnog astrološkog krivca koji tako nešto presudno dopušta ili ne, proglašen je Saturn, međutim on je iz skrajnutog života ili Jarca došao, a ponajbolji je u Vagi neodlučnoj, pa je taj Saturn ili sad sudbina zapravo više diplomata koji klacka, nego neko ko izrazito ubija sve živo ispred sebe ma kako da je neko to zaslužio, sve dok sam čovjek svojim egom ili porodica genom kojih se ego ili zlo neće nikad odreći odnosno sveukupnim padom ljudskim, ne postave Saturna loše aspektiranog u fiksne znakove. Odatle slijedi, što je čovjek i njegov gen kroz pretke amoralniji, grešniji onda je opasna sudbina postojanija, a dotle ravnodušni Saturn postaje suroviji i siroviji da ojadi čovjeka preko fiksnih znakova i aspekata. Pomenuti, nesretni Zijo je takav primjer iako mu je Saturn 0 Pluton u Raku ali je Mjesec vladar tog Raka u Lavu, kao što su i Uran, Neptun, Mars, Merkur, Sunce u fiksnim znacima u najgorim aspektima ili Ivan Goran Kovačić ima Saturna u Biku iza Algola 90 Mars vladar u Vodoliji koga četnici kraj Foče likvidiraše. A vidimo, sjetni Branko Ćopić je Jarac sa Merkurom i Marsom u Jarcu, sa Venerom u Strelcu, vladarem Saturnom u bar troduplim izborima Blizanaca, dakle skoro ništa opasno, sem Urana u Vodoliji zbog koga i prihvata pomalo komunizam tj. prejako prihvata slobodu koju poistovjećuje borbom protiv tlačitelja , odnosno i Jupiter je tu pa je komunizam uspio.
”Pripazi sinko, grad je dušmanin” – Uran u Vodoliji 180 Mjesec 0 Mars u Lavu. Sada moramo uzeti u obzir još nešto vrlo važno, jer ovo je ujedno i aspekt za današnje zavodljive nerotkinje, njihov sveukupni tandoprc pogrešno usmjeren iako iz prevelikog bola nastao jer su im majke, bake i sva ženska osjećanja često u prošlosti maltretirani od raznoraznih muških siledžija, pa im ćerke danas nose neuporediv bunt zbog kojeg nikad nisu željele postati majke, jer ovaj aspekt je najopasniji za majčinsko! Rijetka žena odatle bi promjenila i pol nekako ali pamet teško, praštanja nema jer ne mogu da oproste sebi kako nisu bile na mjestu svojih baka da već tada podignu revoluciju i uškope svako nasilno muško, jer ni prema njihovim pretkinjama krvnici nisu imali milosti. I ta tužna priča tako traje sve do sudnjeg dana koji one ne mogu da čekaju pa gledaju sve da završe prekidom rađanja i svojom smrću. Rijetko koja se usudi pa bez ljubavi rodi sina koji će izazivati nesvjesno da bude polno kinjen, a za kojeg će doktori reći da je fiziološki normalan jer se rodio takav, što je zamalo istina da okidač iz prošlosti ne djeluje naknadno isključivo ako ličnost poželi što nije teško jer je na samoj ivici. Pošto je svako selo imalo po par sličnih, a niko ih nije prihvatio nikad jer opravdani bunt ne podrazumjeva i stalni bezobrazluk, one su morale seliti se i praviti svoje napaćeno selo na kraju prirode, koje se danas zove grad. Taj grad kao najveća simbolika bezobzirne slobode svačim i ničim izazvane, kroz uransko ubija majčinsko uopšte ljudsko, pa i kad se dijete slučajem desi ubija se u pojam njegova slobodna volja što je tužnije i prokletije jer to je dijete energijom baš onaj muški koji ih je maltretirao. A vidimo da Zijova majka zlokobno sluti, brine kad joj sin pođe u grad, kad krene prema Uranu odnosno sasvim nepoznatom, novom, opasnom što će se žestoko boriti za prevlast, za dostojanstvo majki, nakaradno zamjenjenih bespolnim komunizmom koji je nastao kao izražaj socijalne pravde i ravnopravnosti uranskih želja koji sasušuju sve ljudsko u čovjeku. A znate odakle ona to zna? U njihovom zabačenom živopisnom mjestu živio je i dječak Fikret, i jednom dok se igrao sa tada malim Zijom na prašnjavom putu, prvi put kada su naumila proći tim krajem, ubijaju ga kola uranska koja su tada išla malo brže od bicikla. Automobil, nekakva moderna kotrljajuća naprava koja dolazi iz pravca grada a koji kao da je izmišljen da povede sve napaćene žene sa sela u bolje sutra zaboravljajući na majčinsko koje se ne može seljakati. Iz onog istog grada koji je tada nastajao iz kasaba u koji će trebati kasnije njen stasali sin da ide na školovanje ta ubistvena novotarija je stigla, dovoljno da Zijovoj majci za sva vremena ukaže na pravac opasnosti, džada kao pista smrti iz novog života za ravnopravnošću koja nikad neće nastati jer nema oprosta. I dolazimo do velikog astrološkog pitanja, zašto je tada dječak Fikret poginuo, a ne mali Zijo već dvadesetak godina kasnije? Iako ne znamo horoskop Fikretov niti muku njegove majke i porodice, teško da je imao lošije aspekte od Zijovog vladara Urana 0 Merkura 180 Mars 0 Mjesec a što znači i ptica u letu sa takvim aspektima naglo mijenja pravac i ako ništa iz radoznalosti udara u točak automobila, a kamoli nestašno dijete koje gleda kako otac maltretira majku blokirajući njenu brigu i molitvu nad njim, tako postajući lak plijen sudbine koja se baš tada rađa, a dok jača Zijova majka kao da poslednjom ljubavlju spašava tada sina. A, onda kada život dobro potroši, kada majke satre i njihove molitve prekine, onda nastaje sudbina koja nije nimalo mila a koja godinama kroz genetiku slabi i tanji se sve dok život ne ukine. Do tada bi svaki život znao i mogao ponešto da mijenja a ponajprije znao bi da preživi, od tada više ne, zla sudbina je nastala jer joj je dozvoljeno a koja čeka prvu priliku koja sa ratom u izobilju stiže i to baš u najopasnijim mladalačkim godinama kada ličnost prepoznaje da sobom nosi i nasilje očevo spram majke, pa se sveti ocu jurišajući na okupatora, jurišajući na samog sebe braneći majku, tada kada se mislilo da se lako za ideale strada. Za ideale koji nisu ništa drugo do tuđi oslobođeni bijes, jer nasilje proizvodi samo nasilje, revolucija iznova revoluciju, a jadne majke ne mogavši to više da gledaju ukidaju čovjeka tajnom porukom kroz gen da se više zalud ne rađa ako se ne umije praštati.
”I nitko od nas ne vidi iznad zbivanja, Leone!”, mudruje Krleža u Gospoda Glembajevi što mu je vjerovatno spasilo život, jer takođe ima zapaljivi Mars 0 Merkur u Lavu 90 Uran u Škorpionu ali mu rat i komunizam ništa ne čine, dosta je stariji i iskusniji od mlađih revolucionara a presudno ima i Saturn u Vagi čija je sva mudrost u neopredjeljenosti, dok ne vidi ko će od balavurdije marsijanske pobjediti jer sam kaže da niko ne vidi iznad zbivanja za šta je potrebno postradati, pa provodi vrijeme ratno baš kao i Andrić sa istim Saturnom, u kućnoj izolaciji čekajući pobjednika. A ko čeka nekad i dočeka. Nedoživljenu biografiju. Posebno onaj ko ima izrazitu savjest kao moj omiljeni dječiji mislilac, koji malo prije nego što će ući u maniju gonjenja odlazi u Jerusalim na poklonjenje najvećem Stradalniku u ime drugih, moleći za oprost naivnih uranskih ideja kojim su mnogi njegovi drugovi zla napravili, pa u povratku u Beograd znajući da je udba doznala njegovo putešestvije nema gdje drugo nego u Zijov horoskop, pravo na svoj most, i pravo u jamu, koju je nekad lako izbjegao baš zbog generacija djece kojima je trebao ostaviti autentično dijelo za razliku od svih drugih pisaca koji su se htjeli baviti isto nekim bitnim pisanjima, ali manje važnim spram tog posvećenja. Pomeni Gospode u carstvu nebeskom Branka Ćopića, i sve drugove koje je volio i zbog kojih je postradao makar i tako, jer je kroz život išao bezazleno sa punim smislom u pričanjima djeci da idu, ’nako, ’nako. A nije morao, i nije trebao tako završiti kaže astrologija, ali dalje nije htio, iako bi svako drugi na njegovom mjestu dalje i znao i mogao, naročito oni koji nemaju ljudsko. Pomeni Gospode u carstvu nebeskom Branka Ćopića i oprosti mu najveći grijeh od svih grijehova u kojem je skončao, jer je bio izdat i nije dalje znao ni mogao izdržati ljubav onih koji su ga voljeli a činili neljudsko. Pomeni Gospode sve nedoživljene biografije u kojima se kriju dobre namjere i snovi o dobrim djelima za koje mnogi nisu imali dovoljno snage i vjere pa su postali žrtva takvog dara. Pomeni Gospode.