Đe si bila kad je grmljelo
Svuda kreni, svuda se okreni, potrči, zaroni, poleti, sve živo i neživo što srećemo, sve je dio našeg neba. Neko će nas obradovati, neko rastužiti, neko blagosloviti a neko naružiti.
Velika je vjerovatnoca kada šetamo oko onog jezera na Zlatiboru ili pored zelene Trebišnjice, ili bilo gdje, svi oni zamišljeni, lijepi, užurbani, nevoljni ili tromi ljudi koji se šetaju taj dan uporedo sa nama, mogu nam nekad presudno pomoći ako uspostavimo kontakt sa njima u razumijevanju sličnog oblika postojanja od izbora dijete za mršavljanje do preporuke travara koji liječi neplodnost, ili odmoći pozajmljujući od nas novčanik kada će nam prisjesti i šetnja i odmor cijeli. Svi svima mogu biti, i jesu dio života, najčešće kao slaba neprimjetna energija ili rijetko presudna snaga koja mijenja život. Neki od takvih mogli bi nekoj postati momci. Samo što ima na takvim promenadama momaka i iz devete decenije života koji triput mjere dnevno krvni pritisak, dakle nije baš svejedno kako, gdje i kada srećeš one sa kojima dijeliš nebo. No, sve mi se nešto čini da danas uzmem horoskop bilo kog savremenika ovih prostora, da bi sa većim procentom pronašao ko je recimo bio na demonstracijama a ko nije 90-ih godina ili, ko je sit ili gladan bivao poslije demonstracija sve do današnjeg dana. A tek ko je bio na utakmici protiv Kvinsk Park Rendžersa na stadionu JNA, to je mačji kašalj pronaći. Jer čovjek nikada nije sam, svi ti uglavnom nepoznati ljudi koji ga okružuju prikazani su u njegovoj mapi neba, ali ih je često teže primjetiti nego i na ulici. Svakako, trebalo bi obratiti pažnju na nekog ili nešto da bi se isto dalo vidjeti, a mi smo uglavnom neobazrivi prema drugima u svakom smislu. Jer i na stadionu JNA medju 55 hiljada nekadašnjih ljudi, i tamo si sa svima jedno, ili nisi ako si više Cigo no Grobar ali se i tada ogledaš sa suprotnim taborom, a kamoli ako u trajanju od 12 sati dijeliš kupe u vozu do Bara sa 3 nestrpljive apsolventkinje i 2 odlučna momka koji nastavljaju dalje za Italiju preko trajekta. Zašto ne vidjeti sve te ljude danas kroz neki događaj ranije, kad je to usko grlo kome su mnogi stremili i odredili se time za sva vremena, bilo da je isto moralni red ili ne, nečijeg osjećanja ili shvatanja. Jupiter i Saturn su vremešni momci koji hode lagano, za čim su čeznuli nekada čeznu i danas, pošto je njihovo arhetipsko postojanje prilično trajanje sa mnogim ustaljenim obavezama, a time se lakše uočavaju. Nekad je pomalo i tugaljivo sve to jer podsjeća čovjeka na prošla vremena pa iako je nekada bilo divno, nikada se više nećemo tamo vratiti. Eto, ja ove godine imao 20 godina mature, istovremeno 20 godina se astrologija bavi mnome, ravno 10 godina od kada pišem za ovaj veseli Astrologos. A najljepši jubilej je 10 godina od kada sam se priženio! Svako ima i onaj nevidljivi metafizički jubilej, pa i ja tako brojim skoro 40 godina od kada sam sreo najljepše predijele sebe i ženu svog života iako se tada nije bila ni rodila, jer valjda sam je sreo prije no što je i pomislila da će se roditi! Zapravo ja sam faktor koji je presudno uticao da se ona rodi, jer sam bio garant da će kasnije pronaći savršenu drugu polovinu sebe, a ko zna možda sam je nevidljivo i othranio, pa i nagovorio da se zaljubi u prvom razredu u sina nekog policajca da bi bila sigurnija dok je ne sretnem. Može biti, može. Svašta sam izgleda činio, ali vidiš rijetko me se ko sjeti. Bar kada bi mi ova urednica dala neki sat sa posvetom za godišnjicu, iako ne volim mjerače vremena. Nikog nema da evociramo pa sam sebi odavno prepričavam doživljeno, baš sam tužan, šmrc. Ali vidiš, talenat me redovno pohodi još od kraja januaru 1973, i traje to i traje, malo-malo eto ti njega, uvijek me prvi primjeti da me podsjesti zašto živim. Pravo da vam velim dosadan je toliko da i ne navijam mu točkić sve nadajući se jednom će me zaobići.
Živio septembar! – viče neko, i ne prođe malo neko drugi ponovi isto, pa opet, i opet. Hvala klaso!- čuje se poslije svakog puta horski odgovor, te jeseni 1991 godine, u onoj kasarni na periferiji Pirota sa najmanje dvije geografske zone u kojoj grmljavina trešti sa obilnom kišom na jednoj strani dok na drugoj sunce uveliko sija, eto kolikačka je. Čađo vojnik treba da polaže zakletvu, u kojoj će istorijski reći umjesto svog imena: Ja, vojnik Josip Broz, zaklinjem se… Nema zakletve za bistrog vojnika Čađa, (tako je sebe prozvao jer bi redovno začadio poslije čestog čišćenja puške, pa ga poslije svi tako i zvaše, Čađo) ako mu drugi nameću u šta sami ne vjeruju, jer taj patriotizam se valjda uvijek ima ako imaš svoju zemlju pardon ako znaš njene granice, mislio je kao rijetko ko tada, a ako ne znaš onda ne vrijedi, iako je brže bolje nekoliko nedjelja kasnije kada je otišao na ratište sebe žestoko opovrgao. Branio je srčanije srpsku nejač Čađo po zapadnoj Slavoniji nego Joki Broki što se borio na Sutjesci i Neretvi, valjda krv proključala, genetika, šta li.
I, tako čeka Čađo tog jutra postrojavanje sa ostalim gušterima, lickaju čizme, utežu se ispred paviljona, briju se po dvaput neki iako većini po obrazima prašuma toliko brzo niče ko Musoliniju na glavi. Mnogi vojnici jos ne znaju kako je priviti djevojku uza se, zamišljaju, snivaju. Jedan vojnik iz druge čete koga je Čađo znao iz viđenja tek po liku kao i more drugih vojnika, naročito se ističe, usplahireniji je od ostalih, požuruje ih, izgleda dolazi mu djevojka: ”Idemo ljudi na pistu, požurimo, 3 nedelje smo već u vojsci, nema smisla da kasnimo!” Kad, ete ti nje, probila i Sremski front i strogi protokol, trči ona njemu u zagrljaj, on njoj, kao da se nisu vidjeli 335 godina koliko trajaše onaj rat između Holandije i mještana ostrva Sili. Vojnici zvižde, navijaju, dive mu se, Čađo mu dobacuje, na parove rabrojs’ i za mene! A Čađu skroz bljak, došli mu roditelji, brat, ujak, al’ ništa žensko. Ko bi pomislio da je to žensko toliko bitno na zakletvi, pomisli Čađo, ali bi kasno. Sve pogledava u sretnika iz druge čete, on leti oko nje košto bi i Čađo, a ona, i danas se živo sjeća, obukla neke helanke u SMB vojničkoj farbi! Obukla ih u 16 ljeta, izgleda ko ona protivtenkovska raketa zvana maljutka, vitko, aerodinamično, pogadja cilj, ama goloruka razoružala nam cijeli bataljon. Bilo je tu jos ženskinja dolje na pisti, al’ Čađu ostala ona u sjećanju, jer je probila protokol, jedina došla do nas, a to je po njegovim strogim mjerilima žensko koje itekako vrijedi.
Prošla zakletva, desilo se ratište, od ovoga sretnika iz druge čete najbolji drug je bio i Čađu dobar drug. Marko se zvao, i bio je upadljivo drugačiji od svih drugih otmenošću, aristokratskom pojavom i ponašanjem. Pričali su o skijanju, kako se on skijao čak i po glečerima ljeti, kako će zajedno ići kada se skinu iz vojske. Na ratištu su bili odvojeni desetak kilometara Čađova četa i njihova. Marko je poginuo. Čađo nije čuo za nesreću sve do prije par godina i to bas u svojoj kući.
Toga dana, gledajući TV i neko skijanje, tada već oženjeni Čađo reče iznenada glasno pred svojom ženom ime Marko izgovarajući i njegovo prezime. Ona se trže, otkud ti njega znas? Pa bili zajedno u vojsci, dok će njemu žena da je bila na zakletvi i da je tadašnji momčić upoznao sa Markom…Čađo reče: SMB helanke! Otkud si zapamtio, začuđeno će reći ona? Pa, eto, nije što je Čađo bio tužan kao niko, no što se nešto ne sjeća je li ikad išta ljepse u njima vidio.
Na neki čudan način donekle ih je i Marko povezao poslije 10 godina, i danas vjeruje Čađo u to, jer nepovratna šteta bi bila da takva djevojka ne pripadne nekom septembarcu iz istog bataljona. Samo neka je iz kruga iste kasarne, a kasarna ionako nije velika, osim što joj na jednoj strani munje i gromovi udaraju a na drugoj sunce uveliko sja. Mada, skroz naivni Čađo da nema astrologije koja mu metafizički potpomaže, vjeruje, kako je imao dogovor sa njom još prije njenog rođenja, da mu dođe na zakletvu u vojsku po svaku cijenu jer ona ima Mars 120 Saturn a što znači da je pravi muški u četi kada ona prvi put u kasarnu uđe iz ma kog razloga, a pošto je nije sreo ranije ona se morala zaljubiti u pogrešnog samo da bi tada tu bila. Molim lijepo, zar se može posumnjati u drugo nešto. Vratila se sa njegovim roditeljima za Beograd istog dana i ubrzo zaboravila ovog vojnika kako to mlade seke nekad čine. Ostalo je negdje njenog bivšeg momčića pismo u kome joj kaže ni manje ni više: „Ti si idealna žena za Vodoliju“!
I sve to, i još više što ne slutimo postoji u našim horoskopima samo treba biti posvećen pa zaslužiti vidjeti, kao što vidje moj nekadašnji suparnik bez ikakvog znanja o astrologiji da je djevojče sa zakletve prava djevojka za Vodoliju, jer i nekadašnji Čađo koji vam piše sve ovo je rođen pod istim znakom. A ako je ona već morala u nekog da se zaljubi prije Čađa, onda neka je samo septembarac i iz njegove kasarne iz koje su mnogi zamišljali nemoguće, iste one kasarne u kojoj grmljavina sa kišom pada na jednoj strani dok na drugoj sunce sja, tralala. Živio septembar!