Auuuu, odliježe Romanijom. Ne znam da'l je u pitanju izgladnjeli vuk, da'l je čovjek koji od gladi bježi, ili puca stablo čečara od studeni u proljece rano, u proljece koje ne postoji? Ne zna to ni četa hajduka koja nabasava na kolibu snijeznu, usred gore te pustoši silne, gdje dim šiklja iz starog odzaka, a od bukve cjepanice u ognjištu iskre dok na svijet dolazi dječačić, te strašne 1942 godine.
Djecak dobi ime Svetozar, a kum koji ime dade, vodja hajduka koga zvahu Čiča, dobi od preplašenog oca i matere parče hljeba, sira i lonče čaja. Četa se malo prigrija i nastavi dalje prema Srbiji zavadjenoj iz koje oni i bjehu, koračajuci u koloni sa kumom na čelu, koji krsti kako dječaka tako i srpski narod. Svaki korak mu bješe težak kao olovo, a misli užarene sa pitanjem kome da se vrati, za koga da se bori, zar na braću udariti mora? Auuuu, odranja Romanijom. Teškog li časa, tužnog li srca, bijesne li volje, a odgovora nigdje! Zar su i nebesa nijema ili se to čovjeku samo cini? Ili nijema ili su odgovori koji se negdje gore kriju nekad spori, pa se rečenice u smisao sklapaju i decenijama, vjekovima? Jedan ponudjen odgovor, imaše priliku da se rodi februara 1968. Baš tada kad je sve bilo i prošlo, samo za misli koja pitanja strašna postavljahu u predjasnjim vremenima, životima cak, gore na rumenom nebu što na studen nema sjećanje, bjehu se stisli jedan uz drugog Mars strašni i turobni Saturn, u Ovnu tom viteškom znaku što na ropstvo nije obikao, što prastati nije naučio. Nije naučio jer nije imo' nikad kome oprostiti. Svetozar dobi sina i dade mu ime, a kako drugacije do Željko, pošto bijaše strasni navijac Željeznicara sa Grbavice.
Sarajevo, 1992 godina. Igman, Bjelašnica, Jahorina, Romanija sanjaju zbilju tudjih muka. Auuuu odlijeze Romanijom i dalje. Starina Novak u pećini nalaže Božićne badnjake još uvijek. Željko u ratu. Otac Svetozar ne zna više ništa šta mu je sa sinom. A sin nastavio dje mu je kum na krštenju stao. Spava u snijegu, jede u snijegu, bori se kroz snijeg sa pahuljama, sa drvećem, sa samim sobom. Mars 0 Saturn u 10 u Ovnu, nastavio svoje bitke kroz sina, iako ovaj ne zna niti naslućuje zašto, čemu sve to? A ne rijetko, kad hajduci noću grijući se kunjjući oko logorske vatre, Zeljko bi redovno sanjao Sunce i toplinu. Desi se tako jednom i da mu sve toplije, vruće bješe, pa se naglo probudi, kad gle, gori mu čizma. Ako, okrenu je prema drugoj hladnijoj strani, a onu drugu prema vatri i tako do pred zoru. Dok nisu obje progorele. Smješno kako je NE u Sc 120 SO u Pi poigravao sa njim, kao da su govorili može jedno dobro, ali dva nikako spojiti, oceš i snove i toplotu jave, e ne može nikako, dje je patnja? Baš dje je patnja? Oslobodjena, ponešena kroz rat ona više nije imala onu tugaljivost, vec krutost, akciju, nekakvu lakocu iz gordosti svakako, ali ne i učmalost koja ubija u pojam. Tako cijelu godinu, a onda naredjenje 6. oktobar '92. tačno 50 godina od rodjenja Svetozara, mora se ući na Grbavicu. Njih 95 su odredjeni za proboj. Željko medju njima, onako sanjiv, zbunjen, zanesen jer mu pored Sunca u Ribama Ascendent u Raku, a Mjesec u Vodoliji 0 Venera pa sve smješno njemu koji ratnik kao biti mora, a on blesav tek postaje u kakvoj revoluciji jos vise nego inače, zbija šale, zasmijava cijelu četu. A onda se ukaza stadion Grbavica pred njima.
I baš kad je Željko došao u svoj dom, na ulasku u stadion ču kako neko sa suprotne strane reče: " Pčelica slećela na med "?! Ko Bog iz Starog Zavjeta da uredi ovaj čin i svi milosni sveci, pa poče da prašti sa svih strana! MA 0 SA u Ovnu progovoriše, naišli su na zasjedu. Padaju ljudi oko njega. On se tek tada čini nam se, prvi put probudi, a drugi put rodi, i sa par drugova počinje da bježi prema svlačionicama uzvraćajući na vatru. Ne prodje malo nastupi tišina. Opkoljeni sa svih strana, satjerani pod stadion, pomireni sa sudbinom, nema im spasa! Ćute sat, dav, tri i tek tada rasanjuje se usnuli djecak, vidi u sebi ratnika, vidi cijeli život, sav besmisao, vidi Marsa i Saturna u konjukciji kako se iz krivice pretaču u patnju, pa iz patnje u smrt, pa iz smrti opet u krivicu, ako bude ko umio da šta ispriča o tome šta je iza smrti, da'l opet život sa patnjom malo većom ili malo manjom? I šta se dešava, MA 0 SA u Ovnu priziva Čiča Dražu, Starinu Novaka, oca svog, priziva one koji najviše patnje bjehu nosili, i hrabri drugove da se ide u proboj, jer bješe već 12 sati prošlo od kada su u obrucu. Ujedno drži opjelo SO u Pi u 9 sto je 12 od 10, a i vaskrsava život kroz najveću muku koja postoji, javlja se volja za životom, i ne samo svojim vec svih, i onih iz proslih života, javlja se krivica i patnja po prvi put u izražajnost koja mjeru treba da da, ili zivot ili smrt?
Baš to bješe u tom momentu, je li srpski narod mrtav ili živ, ili uopšte on ili svi kroz njega? Juriš, trči, puca oko sebe i pjeva himnu Željeznicara: 'Željo to je moj tim...' ko u kakvom filmu. Više se ničeg ne sjeća. Govore mu da je preko 40 ljudi poginulo. Neuropsihijatrija, godinu, dvije, vraća se prema snu, ali nikako da usni, isuvise Mjesec u Vodloji izašao u svijet, isuviše se navuko na bratstvo, nikako da oprosti sebi, mada je svima oprostio i onima sa druge i ovima sa ove strane. Odlazi iz bolnice u Novi Sad i gleda u semafor, poslije toliko vremena, kako trepće crveno, pa zeleno, pa opet crveno, a on ne zna šta je to, šta je to struja? I zamislite šta se tada dešava? Vjerovali ili ne prilazi mu stariji gospodin Srbin od glave do pete, koji je prošao genom kroz ne znam kakva bespuća i kaže mu: " Dečko hoćeš da ti malo dunem da se opustiš, biće ti lepo". Zamislite ironije, čovjek posle 5 godina vidi struju prvi put maltene i zamišljen stoji MO u Aq 0 VE, i prilazi mu degenerisani gen za koji se on borio ovamo. O, ludi Srbi, o kukavno pokolenje...

Budva 2002 godina. Gledam horoskop njegov i ništa mi jasno nije. Gledam u poslednjeg mohikanca, poslednjeg koji se skriva od pogleda svog naroda koji uzgred i nikad nije bio tamo dje su bili ovi kojima je on pripado. Vidim iz njegovog horoskopa sadašnje hajduke kako se skrivaju od nekakvih Kforovaca i smjesno mi kako ih ne vide i kako se okreću u krug dok Romanijom čujemo kako MA i SA progovaraju krikom, auuuuuu. A, Željko više i nije živ kako bi to trebalo čovjek da izgleda valjda, pa ponekad zavije po koju travu, utanja u toplotu, mada mu jedna čizma smrznuta za vazda ostala, i pita se dje li je onaj stadion ostao skriven u njegovom sjećanju, jer nikako ne umije da nadje put do Grbavice. Stane, vrti se u krug, podje, klekne i kao da cujem u njegovoj tišini nijemi krik. Auuuuu, odranja Romanijom i sa brda na brdo nadahnuto nekim novim vodolijskim dobom, kome zaista, ali zaista nije najmanje stalo ko se krsti a ko klanja, a ko se zove Fiko, a ko Zeljko. A meni ponajviše žao Svetozara, za koga li sad čojek navija? Srpski i muslimanski i hrvatski i kako vam drago već, vapaj, osto u vukovima, koji ćudljivo i nadahnuti MA 0 SA u Ovnu, kao da nekom nešto pokušavaju reći o prošlim vremenima pa zborno emituju ono sto pregovarači u Dejtonu nisu sporazumjeli... Auuuuuuu.