Pričala mi je, da je još kao djevojčica, u povratku iz Tašmajdanskog parka gdje je sa dedom bila na izložbi meda i pčelartva, sasvim slučajno, na tadašnjem parkingu koji je bio na Trgu Marksa i Engelsa, čučnula i potvrdila svoj pol za one koji su se možda i pitali da li je ona tobože muško jer su je ukućani šišali na šerpu, tako što je suknjicu prebacila preko glave da joj ne bi ko lice vidio, iako je na desetine ljudi prolazilo i sa simpatijom posmatralo fiziolški čin, kada se izlazi u susret zovu prirode. Taj stid koji se htio skriti pod suknju, iako su se neki drugi dijelovi sasvim morali otkriti, obilježio je njen kasniji život, uopšte život njene generacije...


Opet, dok je djevojčica bila jako, jako stidljiva, vrijeme oko nje i ono koje je čekalo, bilo je i ostalo bestidno u odnosu na snove, zanos, kao i želje koje kasnije stvoriše njenu ličnost. Rane godine su se sklanjale iz vidokruga, sa njima su polako blijedile i veličanstvene dječije želje, dok je ono spomenuto vrijeme lagano uzimalo pod svoje, a malo toga davalo i pretvaralo u vrijednost. Djevojčurak je naglo iždžikljo i stasao u rijetku ljepotu, sa neizmjernom radošću koja je htjela svugdje da se rasprostre, ako treba i otkotrlja, samo da ne bude u kući i sluša roditelje kako se svađaju oko 3 marke za hleb. Došle su godine zaljubljivanja koliko radosne, toliko i opasne jer svi su htjeli biti sa nekim što se ljepota zove. Bilo je to vrijeme devedesetih, a tako malo iskrenih ljudi sa neusiljenim i zvonkim smijehom, a tek ljepota, ona je isključivo ličila na bijesnu sitost, koja nije imala opravdanje za postajanje. Ako si i bila ljepota tada, parnjaka nisi mogla naći, jer sve ostale vrijednosti koje se u duhu nalaze bile su sklonjene u najdublju bakinu škrinju sa slojem prašine preko, jer ni prašinu nije imao ko da skine. I roditelji i ministri kulture i društvo bili su nemoćni, da spoje ljepotu i dobrotu, radost i muku, inteligenciju sa samom sobom, jer misao nije mogla nikako da se spusti u razum, dok je estetsko samo zbog straha koji je vladao, snagu odvažnih iskalo, ne pitajući se 'oće li snaga preko noći pojesti i posledlji zid pred stidom, iz kojeg treba da nastane brižnost, strepnja, materinski nagon. I nikada nije bilo teže djevojkama, ženi uopšte, nego što je to u vremenima od ' 70- ih naovamo, kada porodica počinje da gubi svaki smisao, kada idoli postaju oni koji žive brzo, a načelo života daj šta daš, čas te imam, čas te nemam, dok neke feministkinje paradiraju promenadama apsurda, ne znajući da se žena u njima ne brani od napasti nekakvog sirovog balkanskog nasilnika, već od djeteta kojeg će one same tako vaspitati, kao što to uradiše njine majke, ne pitajući Eriku ѕa savjet, baš iz razloga što je žena ako je zdrava, isključivo estetsko i emotivno, ma kako vam se činilo da postoje i one koje treniraju kik boks, ali to je već rijetka pojava...

Sve se izobličilo i junakinji naše priče. Imala je neke tipove, koji su bili sve ono što ona ni u ludilu nije htjela, jednom je bila i ludo zaljubljena ali sve se brzo završilo , kako kaže prije nego što je i počelo jer je on otputovao sa roditeljima u tamo neku Bocvanu, dok su svi ostali bili tek utjeha njene samoće. Kasnije se gadila samoj sebi, njen preostali stid je imao u šaci. Pričala mi je kako se osjeća umorna od svega, bezvoljna, sa ogromnom prazninom poslije doživljenog nervnog sloma, i eto došla je naposletku i kod mene, bar da joj malo nade dam, iako zna da sve mora sama u životu postići. Kažem joj, da sam tek sanjar koji je izmašto sve te zvijezde oko Vlašića, pa tek kasnije postao astrolog, i ako me pokatkad posluži logika, onda i mogu neki savjet dati, ali obzirom da se ispred mene ni manje ni više pojavila slika i prilika same Grejs Keli, ne znam da li ću tek sada biti u stanju da šta potrefim. Zurim u horoskop i ne mogu da se načudim. Rođena u znaku hrabrog, brzog i strasnog Ovna, sa podznakom Raka koji je sve suprotno, - najintenzivnija, pa još uzdrhtala nježnost, snovi, mašta sa takvom hipersenzibilnošću da bi joj svaki umjetnik mogao pozavidjeti, pa još sa Mjesecom i Venerom u znaku Bika, koji joj podariše nesvakidašnju ljepotu, kao i neko čudno spokojstvo iza prenaglašenog temperamenta koje jedino porediti mogu sa spokojstvom steone, site krave koja će zdravo tele na svijet donijeti. Mars u znaku Jarca opet, daje kršne, opasne i preambiciozne muškarce, pa u dobrom aspektu sa Venerom donosi povorku muškaraca za sobom. I, ja se već pitam šta ona čeka, koga to ona bira, da li je moguće da nije udata, da ovaj cvijet nije neko ubrao još sa 17 godina i bacio joj svoje bogatstvo pod noge, gledajući toliko obilje koje je privlačio njen karakter? Ona se vragolasto smiješka, a ja onda gledam u ono što bi u horoskopu trebalo predstavljati njenu djecu i postaje mi sve kudikamo jasnije, jer svaka žena u nesvjesnom cijeli život čeka muškarca koji će najperfektnije dijete da joj napravi, perfektno koliko ona zaslužuje i ništa drugo. A, kod nje tog pravog ni na puškomet, gdje li se samo skrio, o čemu li sanja, čim se bavi, je li siguran da ona postoji? Vjerovali ili ne, ono što je trebalo biti njeno potomstvo traži isključivo za oca onog čovjeka, koji ne samo da nosi dobrotu, već i potrebu svekoliko saznajnu, koja se ne može tako lako pronaći kod današnjih momčića koji gledaju kako da zavrnu nogavice na farmerkama, da se pofajtaju po glavi sa nekakvim šećernim vodicama, i kako da zgrnu na brzaka neku lovu za 100 konja više u kakvu limuzinu što srebrom joj mijenjač optočen, već je prva i osnovna potreba njenog duha ni manje ni više, neko što liči na dobitnika Ninove nagrade, ili neko ko razumije šta je to simbolizam u svijetu Vojislava Ilića u odnosu na dijelo Milorada Pavića, iako je ona daleko od tog svijeta bar koliko su vrhovi Urala od folkoteka i apoteka u kojim se kupuju ‘maybe baby’, za usput?!! Svakako, takav dasa je i bez para, švorcijana teška, sve suprotno od onoga što joj ikad padalo na pamet. Počinje da se buni protiv mojih opisa, a onda je ja pitam da li su joj po majčinoj strani svi oni koji su bili obrazovani bili i harmonični u ljubavi ( dobar aspekt Jupitera sa Venerom i Mjesecom ), da li je ona svjesna da je gen obavezuje da pronađe vrijednost, a ne nešto prolazno kao što su neki muški preci sa očeve strane bili u ljubavi nevjerni, pa od njih dobi na dar dosadašnja lutanja i iskušenja u emotivnom, jer je upravo gen stvorio veći dio karaktera kako kod nje tako kod svih ljudi? Govorim joj da ni sama ne zna koliko je gazila po dobru, i koliko je srećna što će ipak na kraju pokloniti svu ljepotu i radost, upravo dobroti i znanju, jer ništa drugo ona ne radi u životu nego čeka momenat kada će prepoznati ono što je najljepše u njoj. Govorim joj da se njena ljubav nalazi, ako ne ispod savskog mosta sa beskućnicima, a onda u podrumu SANU gdje je svojevremeno spavo na brdu starih novina Danilo Kiš i sličnim ambijentima, jer takav je isuviše blizak prirodi, patnji, opštoj muci ljudskoj koju po svaku cijenu želi da razumije do kraja. Ona, već sad vidno zainteresovana, pita da li zaslužuje takvog čovjeka i kako će takav da voli baš nju koja je u životu recitovala samo ' Lament nad Beogradom ' i to još u Osnovnoj školi, i ne zna baš nikoga iz tog svijeta? Koliko zbunjena postala mi je i smiješna, zar da se boji takva ljepota čovjeka koji od hiljadu riječi želi stvoriti baš nju u svojim snovima, i pitam je, da li slučajno znaš, lutko lijepa, da se Branko Miljković, između ostalog, ubio zbog ljepote slične tvojoj? Objašnjavam joj da postoje neki dijelovi karaktera koji su iz dobrote nastali i kako pritajeno čekaju u vremenu da se aktiviraju ponovo, i ma kako čovjek bio bestidan na momente, on je uvijek kada je čovjek, dobro čisto, ili čak i oni koji su sa druge strane dobra, rodili su se iz pozitivizma čistog, jer čovjek ne može niti da se rodi iz zla niti da opstane u njemu. Savjetujem joj da ako baš ne može da upiše neki fakultet gdje bi ga najlakše pronašla, počne da posjećuje književne večeri, makar da povremeno skokne do čitaonice...i onda je pitam čim se njen deda po majci bavi, za koga je ona ponajviše vezana i koji je najsličniji onome što je i ona sama? Kad mi je rekla da je pčelar, naravno, ja sam joj odmah savjetovao da nekad pođe sa dedom u prirodu ili ga češće posluša pri kupovinama u pčelarskoj zadruzi, prodavnici i sl. jer će upravo preko dede upoznati i buduću ljubav, jer su slični po karakteru ko jaje jajetu, pa kuda deda hodi nije mnogo daleka ni taj voljeni ( Saturn dobar aspekt Jupiter i Mars ). Ostala je zbunjena mojom pričom, baš kao i rijetki prodavci pčelarskog materijala tih dana, jer je bila njihov česti posjetilac, a kad joj je jedan visoki, suvonjav momak sa bistrim i nasmijanim očima, koji je tu kupovao za svog oca nešto od pribora, ponudio da odu na kafu, nikako nije mogla da povjeruje da će baš taj apsolvent filozofije sa izlizanim starkama, olinjalim džinsom i raskošnim talentom za mišljenje postati i budući muž, baš kao što ni ja ne mogu da povjerujem da postoji slučajnost ili još ružnije, ono što se zove sudbina, a da joj nije naše srce odobrilo radijus kretanja.


A, tek da li danas ona vjeruje, da onda kada čovjek pruži ruku životu onome što je najljepše u njemu, da će onda život sam po sebi da se namjesti, kao što su te godine kada se udavala, pčele ko nikad prije nanijele meda, pa sa prodatim medom i od njenog dede i od oca, njen muž upisa postdiplomske na Sorboni, a nju nagovori da upiše školu za dizajn. Da li vjerujete vi dragi čitaoci da čak i pčele dijele ljude na stidne i bestidne, a kamoli jedini, preostali oblik prosvećenosti na ovim prostorima koji se zove dobrota, a koja svakome daje baš onoliko koliko zaslužuje, negledajući i nečekajući kada će se čovjek sjetiti konačno sebe.